Ta divna stvar- nauka ima malo složeniju definiciju, ali je u stvari tako jasna. Donosi nam sva znanja o objektivnoj stvarnosti do koje dolazimo posmatranjem sveta i života i primenom emprijskog iskustva.
Elemente ovake nauke su stari Heleni nasledili od starijih istočnih civilizacija Egipta, Asirije, Vavilonije, Fenikije. Heleni su bili veoma racionalan narod i umeli odlično da klasifikuju i sistematizuju svoja iskustva, podižući ih na stepen prave nauke. Oni su tvorci nauke kakvu poznaje čitav evropski svet.
Nastanak Helenke nauke. Praktičnost i istraživanja
Helenska nauka nastala je u Joniji, u najnaprednijem gradu, Miletu, sa prvim filosofima materijalistima: Talesom, Anaksimandrom, Heraklitom sa Efesa i Pitagorom sa Samosa.
Pitagora je osnovao svoju školu u Velikoj Heladi i postavio osnove geometriji i astronomiji.
U IV veku širi se prostor učenju, ali još uvek u okvirima ondašnjih filosofskih škola.
Aristotel već odvaja naučno istraživanje od filosofskih pretpostavki ( u njegovom Likeju rođena i botanika i zoologija). Na početku helenističkog perioda nauka je postala praktična, naučnici uveliko počinju da vrše eksperimente.
Ova tendencija snažno je izražena kod naučnika iz Sirakuze, kad je i veliki atinski filosof Platon počeo da se bavi praktičnim aspektima i naučnim eksperimentima. Vremenom se javljaju nove naučne discipline i mnogi se naučnici sve više bave istraživanjima; tada se kao naučne grane oblikuju zoologija, botanika, geologija, medicina, hemija, mehanika, fizika, matematika i dr.
Botanika
U Grčkoj su biljke bile proučavane sa svih aspekata. Grčki filozof Aristotel, koji je živeo tokom 300. g. p. n.e, prikupio je podatke o većini poznatih biljaka u to doba u svetu. Njegov je učenik Teofrast klasifikovao i imenovao te biljke u delu “Istorija biljaka” (480 vrsta biljnog sveta). Teofrast se često naziva ocem botanike. Aristotel i Teofrast su tako razvili izuzetno važnu vrstu nauke koja se proučava širom sveta. Još tada su razumeli važnost botanike kao nauke jer sva hrana koju životinje i ljudi jedu u stvari potiče iz biljaka, šta god ko mislio.
Biologija
Empedokle je pisao u svojim spisima o “slučajnim kombinacijama organizama koji su se pojavljivali i nestajali usled nemogućnosti prilagođavanja”.
Aristotel, grčki filosof koji je doprineo razvoju mnogih grana nauke, verovao je da postoji svrha u delovanju prirode, ali i greške; pisao je da je prirodni sled pojava i događaja samo neophodnost događanja svih prilika i pojava u svetu.
On je verovao da priroda (tačnije, svet oko nas i mi u svetu) ima svoju svrhu, da ima razloga zašto kiša pada, a biljke rastu (teorija koja se kasnije dobro uklopila u teoriju prirodne selekcije). Prirodna selekcija za životinje i sve u prirodi po Aristotelu je – „opstanak najsposobnijih“. Ako nije tako, onda je određeni organizam osuđen da izumre, nesposoban da se prilagodi okolini.
Što se tiče proučavanja životinja, i tu je Aristotel je bio vrlo uporan i istrajan – njegova zapažanja o anatomiji hobotnica, rakova i mnogih drugih morskih beskičmenjaka i danas su tačne!
Ova otkrića o anatomiji mogla su biti načinjena samo disekcijom životinja. Tako su grčki zoolozi proučavali strukture i funkcije anatomije različitih životinja. Neke strukture koje su dobro proučavane bile su kosti i membrane. Međutim, kako bi otkrili i upoznali raznolikost životinja, grčki zoolozi morali su suziti svoja područja i pokušati da klasifikuju organizme.
Astronomija i nauka su zaokupljali sve velike mislioce stare Grčke: svi su imali neke svoje ideje o poreklu Zemlje.
Eratosten je, recimo, prvi tačno izmerio Zemljin obim. Drevni grčki filosofi bili su zapanjeni vulkanima i zemljotresima. Pokušali su ih objasniti, ali većina tih pokušaja i tada i danas, su čudni većini ljudi. Na primer, Aristotel je nagađao da su potresi nastali delovanjem vetrova unutar Zemlje (koje sama Zemlja pravi) i toplinom sunca. Vulkani, mislio je, tačke su na kojima se sastaju ti vetrovi pošto su sa Zemlje otišli u atmosferu.
Grci su postavili neke osnovne ideje u nauci o Zemlji i ono najvažnije – ostavili dobre temelje naučnicima kasnije, za stotine godina nakon njihovog doba.
Matematika
Nauka o odnosima među veličinama i prostornim formama. Antički izvori ukazuju na to da su Heleni rano došli do saznanja o različitim matematičkim disciplinama: aritimetici, algebri, geometriji, preuzevši ih većinom od starih Egipćana i Vavilonjana.
Međutim, Heleni nisu zastali samo na njihovoj praktičnoj primeni, bavili su se i teorijskim istraživanjima i razvili matematiku kao nauku u pravom smislu. Među prvim matematičarima bili su najstariji jonski filosofi-kosmolozi Tales, njegov učenik Anaksimandar i Anaksimen.
Tales
Diogen Laertije piše da je Tales „kod Egipćana učio geometriju i prvi u krug ucrtao pravougli tougao“. Osnovne definicije trigonometrije je baš on postavio: izmerio je visinu piramida po njihovoj senci; došao je do zaključka da svaki prečnik deli krug na jednake delove; da su uglovi na osnovi ravnokrakog trougla slični; ako dve prave linije seku jedna drugu, naspramni uglovi na preseku su jednaki; kada je data osnovica nekog trougla i uglovi na njenim stranama, taj je trougao potpuno određen.
Tales se smatra osnivačem teorijske geometrije kao nauke, bio je pre-sokratovac iz Mileta u Maloj Aziji.
Tales je pokušao objasniti prirodne fenomene bez upućivanja na mitologiju i bio je poštovan filosof. U matematici je koristio geometriju za rešavanje problema kao što su izračunavanje visine piramida i udaljenost broda od obale. Anakasimandar je nastavio njegovo učenje i napisao udžbenik geometrije.
Pitagora sa ostrva Samosa, osnivač je filosofske škole pitagorejaca u Krotonu. Bavio se matematikom, a Diogen Laertije piše za njega da je „geometriju doveo do savršenstva“.
Mnogo vremena je proveo proučavajući vezu aritmetike i geometrije. Dakle, on je bio genije koji je još u V veku p. n. e. došao do zaključka (i to je postao zakon najvišeg stepena) da je „kvadrat nad hipotenuzom u pravouglom trouglu jednak zbiru kvadrata iznad kateta“.
Pitagorejci su smatrali da su brojevi osnova svega, o čemu, prema Diogenu Laertiju, Pitagora kaže „Princip svih stvari jeste monada ili jedinica; iz ove monade proizilazi neodređena dijada i služi monadi, svome uzroku, kao materijalna podloga; iz monade i neodređene dijade proizilaze brojevi; iz brojeva tačke; iz tačke linija; iz linija površine; iz površina čvrsta tela, osetljiva tela, čiji su elementi: vatra, voda, zemlja i vazduh.
Ovi se elementi među sobom menjaju i u potpunosti prelaze jedan u drugi i sastavljaju se da bi stvorili jedan živi kosmos, razuman, sferičan, u čijem se središtu nalazi Zemlja, koja je i sama sferičnog oblika i svuda naseljena“.
Ostali matematičari
Platon je naročito cenio matematiku kao najbolju vežbu za razvijanje logičkog mišljenja; zbog njene pouzdanosti i tačnosti smatrao je obrascem za sva druga proučavanja: otuda je iznad ulaza u njegovu Akademiju stajao natpis
„Neka ne ulazi onaj ko ne poznaje geometriju“.
Nad celim Platonovim stvaralaštvom proteže se strogost matematičke metode, a duh mere i broja služili su mu kao uzor u svim naučnim oblastima teoriji saznanja, metafizici, psihologiji, estetici i politici.
Pitagorejac Arhita iz Tarenta u geometriji je, kako svedoči Platon u „Državi“ opisao kocku, a principe matematike primenjivao u mehanici.
Menehmo je ispitivao krivu liniju kupinog preseka i utvrdio da je ona jedna od tri krive linije koje danas nazivamo „koničnim presecima“, a u koje ubrajamo elipsu, parabolu i hiperbolu.
Puni procvat matematike pada u helenistički period, a najznačajniji matematičar tog perioda bio je Euklid iz Gele koji je za nastavu matematike u Aleksandriji napisao „Elemente geometrije“ i tako postao učitelj generacijama helenističkog i rimskog perioda. Njegovo delo „Podaci“ uvod je u geometrijsku analizu, sačuvan je i njegov spis „Optika“.
Arhimed iz Sirakuze najgenijalniji je matematičar čitavog antičkog perioda, nizom otkrića otvorio je nauci nove vidike; odredio površinu i zapreminu lopte i valjka, izračunao obim kruga. Pored njega u aleksandrijskoj školi bilo je mnogo sjajnih matematičara- posebno Menelaj, autor spisa o sferičnoj trigonometriji, tu je i Teodosije iz Lidije, zatim Diofant iz Aleksandrije koji je napisao „Aritmetiku“, Papo iz Aleksandrije koji je napisao „Matematički zbornik“ sa izvodima iz starijih matematika, Teon iz Aleksandrije napisao je komentare uz Euklida i Ptolomeja.
Sofistika
U prvoj polovini V veka p. n. e. u periodu ekonomskog i kulturnog prosperiteta helenskih gradova, javljaju se prosvetitelji i učitelji koji govore o prirodi čovekovoj; dakle, ne više o naukama i spoljašnjim pojavama sveta. Sofistika je bila okrenuta čoveku, razvijala je kritičko- istraživački duh i stvorila podlogu za razvitak naučnog duha kroz kritiku.
Po prvi put počinje da se ozbiljno razmišlja o moralno – etičkoj i političkoj problematici u društvu. Poznati sofisti bili su Protagora iz Abdere (prvi poznat primer pisane inkvizicije u antičkom svetu), Gorgije iz Leontine (autor spisa o „Onome što postoji“ ili „ O prirodi“), Hipija iz Elide (autor spisa „Trojanski razgovor“, „Imena naroda“, „ Zbornik“).
Članak je nastao u saradnji sa drugarima iz Diskodrugarputovanja.rs.